Otvaranjem Arheološkog parka Principij u Rijeci u veljači 2014. topografija antičkih lokaliteta istočne obale Jadrana obogaćena je spomeničkim locusom, jedinstvenim po tipu i oblikovnoj razini prezentacije. Što se tiče prvoga, principija, posrijedi je arhitektonsko-urbanistički element castruma, rimskog vojnog logora ili grada, kakvi se javljaju na rimskim granicama (limites), a u Dalmaciji su očuvani tek pojedini fragmenti jedinih dvaju kastruma, Burnuma i Tiluriuma , ne i cjeline kao u Tarsatici. Što se tiče drugoga, zahvat je rezultat javnog natječaja i kreativnog autorskog, miniciozno razrađenog i kontrolirano provedenog koncepta.

Principij (prinicipia), vojno zapovjedništvo, upravni je i religijski centar kastruma te ujedno njegov jedini javni prostor. Naglašen je smještajem u samom prostornom središtu, na sjecištu glavnih komunikacija: šire, via principalis (ili cardo maximus) i uže, via praetoria. Tipološki je izveden iz civilne arhitekture foruma te predstavlja simplificiranu, funkciji prilagođenu varijantu gradskog trga.

Središnji mu je dio nenatkriveno, pravokutno unutarnje dvorište (square, carré), optočeno trijemovima iza kojih se redaju objekti utilitarne namjene, dok na čeonoj strani dominira reprezentativna zgrada stožera (zapovjedništva) u čijoj je središnjoj osi glavni ulaz, porta principii. Glavna je zgrada okupljala službene prostorije, od pisarnica (tabularia) i soba za okupljanje časnika (scholae) do svetišta zastava i podija (tribunala), s kojeg se zapovjednik se obraćao vojsci. Na trgu su se odvijali najvažniji sastanci, vijećanja i suđenja.

Gradnja tarsatičkog Principija datira se u doba vladavine cara Galijena (253.- 268.), kada je Tarsatica dobila na važnosti kao strateška točka u obrani Italije, a u sljedećem, 4. stoljeću, vjerojatno je bila uključena u obrambeni sustav carstva, poznat kao Bedem Julijskih Alpa (Claustra Alpium Iuliarum). Potkraj 4. ili na početku 5. stoljeća principij je uništen, napušten i nije prenamijenjen za drugu, primjerice civilnu svrhu. Sam se grad potkraj 5. stoljeća oporavio i opstao do 800., kad je uništen u ime odmazde zbog ubojstva furlanskog vojvode Erika. Tek u 13. stoljeću na mjestu razorene Tarsatice osnovana je Rijeka sv. Vida. Na ruševinama principija sljedećih stoljeća izrasti će nova urbana struktura drukčijeg, znanto sitnijeg mjerila: na očuvanim perimetralnim zidovima, ali i na nekada otvorenim dijelu grade se manje stambene kuće, a antički sloj uništava ukopavanjem kanala i otpadnih jama.

Dobro očuvan relikt principija, rimski luk u Ulici Stara vrata – izgrađen od djelomično obrađenog kamenja, posve bez veziva, visok 4,5 m, promjera 2,75 m – oduvijek je privlačio istraživače. Neko se vrijeme mislilo da je to trijumfalni slavoluk, pa gradska vrata. Nakon Drugog svjetskog rata, kada je Stari grad bio teško oštećen bombardiranjem, među ruševinama su se pojavili ostaci antičke arhitekture, a nakon rušenja zgrada uz crkvu sv. Fabijana i Sebastijana 1955. i zidovi zapadnog perimetra principija.

Istraživanja 1979. potvrdila su, da rimski luk pripada glavnom ulazu u principij; arheološki i konzervatorski radovi na Trgu pod kaštelom 1995. iznijeli su izvrsno sačuvane, 5 m visoke zidove, a zaštitna arheološka istraživanja na Trgu Julija Klovića 2004., u osi vrata principija, ostatke antičkog popločenja. Novim istraživanjima, povjerenim 2007. Hrvatskom restauratorskom zavodu obuhvaćena je cijela površina koja nije pokrivena postojećim zgradama ili komunikacijama: ukupno, 488 m2, što je otprilike četvrtina površine kompleksa. Iskopan je velik dio kamenom popločanog dvorišta, dio bočnog dvorišta sa stubištem, četiri bočne prostorije s kamenim pragovima te monumentalno kameno lice zgrade zapovjedništva sa stubama. Nalazi se potpuno uklapaju u prezentne fragmente: monumentalna glavna vrata s velikim kamenim lukom, zapadni i sjeverni perimetralni zid sklopa. Podaci dobiveni tim, a i prethodnim istraživanjima, omogućili su približnu rekonstrukciju tlocrta i možebitnog izgleda principija. Rezultati istraživanja predstavljeni su javnosti 2009. izložbom „Tarsatički principij – kasno antičko vojno zapovjedništvo“ i istoimenom znanstvenom monografijom s prilozima šestnaestoro znanstvenika i opsežnom slikovnom dokumentacijom.

Diskretna distorzija osnovnog, ortogonalnog volumena rezultat je nepravilnosti i napetosti koje pruža tlocrtna površina namijenjena gradnji čija volumenska projekcija postaje dinamična i atraktivna u cjelini i detalju (pogled niz Ilicu).

Integralnim kompozitom potvrdit će razložnost svoje pojavnosti. Ovo nije mjesto „BILBAO-efekta“ već elitni obrazovni kompleks, suzdržane i trajne estetike novog trezora umjetnosti bogate i ponosne tradicije.